Branko Tuđen: Kako je Vjesnik osuđen na propast i tko je lobirao za privatizaciju Večernjaka

"Ovih dana je bilo puno sentimenta, ali je bilo premalo razgovora o tim unutrašnjim odnosima. Nešto je načeo Mirko Galić u subotnjem Večernjem listu, no to nije bilo do kraja vjerodostojno, jer nije spomenuo da je glavni trenutak bio kad se Večernji list odvojio još pri kraju samoupravnog socializma, dakle dok je kuća Vjesnik postojala," ističe Tuđen da se to dakle dogodilo suprotno uobičajenoj predodžbi, prije nego što je Tuđman o tome mogao odlučivati, "Ne, Tuđman još nije bio blizu, radilo se o tome da je Večernji postizao izvanredne rezultate, da je u jednom razdoblju bio najprodavaniji list na području bivše Jugoslavije, prestigao je Večernje novosti i Politiku, ali pritom nije upravljao cjelinom svojeg dohotka. Mi smo svoj prihod davali u taj takozvani "zajednički proizvod", to je bila jedna blagajna u koju su svi davali, a Večernji list najviše, a dobivao je onako kako je to odlučio poslovodni odbor."

Podsjećalo je to donekle na ondašnje prijepore između jugoslavenskih republika i nezadovoljstvo Slovenije i Hrvatske koje su morale doprinositi u zajedničku blagajnu, ne dobivajući ništa zauzvrat.

"Tako je, to je bila jedna neprincipijelna federacija. Vjesnik nikada nije poslovao s plusom, nije to niti tjednik Danas, no dobro, Danas je odigrao važnu ulogu u trenucima hrvatske šutnje. Večernji list je već od prve bilance 1991. imao 7 milijuna ondašnjih maraka dobiti, koju u zajedničkom proizvodu prije toga nismo vidjeli, plaće su bitno porasle i to je bila velika stvar," ističe Tuđen, napominjući da se Večernji i u neovisnoj Hrvatskoj i dalje razvijao, toliko da je u jednom trenutku došao i do milijun prodanih primjeraka, k tome uz iznimne prihode od oglasa. U njegovo vrijeme Večernji je imao 30 posto prihoda od oglasa, što je, kaže, bilo fenomenalno.

No, tu se nameće pitanje: oni koji su stvarali Vjesnik te u ono vrijeme najveću novinsku kuću u bivšoj državi ističu da su oni i krenuli u izdavanje Večernjaka - upravo zato da bi tim prihodima financirali rad Vjesnika te da bi on s takvim karakterom mogao opstati.

"Da, to mi je jednom rekao Pavić, još dok je bio komentator Vjesnika. Međutim, svemu dođe kraj, moramo jedanput i čiste račune postaviti, to nije bio nikakav argument, Večernji nije mogao ostati u pasivnom položaju u odnosu na prihode koje je stavljao u zajedničku blagajnu," prisjeća se Tuđen vremena u kojem Večernji još nije bio u pravom smislu privatiziran, ali je došao u portfelj mirovinskih fondova. U isto vrijeme iz Vjesnikovog kruga izdvojila se još jedna zlatna koka - Arena, no, ona je privatizirana po Markovićevom zakonu. Nakon toga, Vjesnik već tada nije imao stvarne šanse za samoodrživost.

"Već 1990., kad je prestala ta dotacija, Vjesnik je zapao u krizu koja nije bila riješena ni u Tuđmanovo vrijeme, iako je on kao čovjek starog kova imao izvjesne simpatije prema Vjesniku. On je mene uvijek pitao - pa kako se vi to tako prodajete, a taj Vjesnik je ipak Vjesnik, pa ne ide?!? Pa ne ide!", sjeća se Tuđen jednog od brojnih razgovora s prvim hrvatskim predsjednikom. Smatra da Vjesnik jednostavno nikad nije imao ono što bi morao imati kako bi se natjecao s Večernjakom i drugim novinskim projektima koji su se pojavljivali na tržištu.

"Neee, u njihovoj psihologiji nije bilo toga. Mi smo uvijek drhtali za što više, oni su smatrali da su oni u tekstovima dobri, međutim, to nije bilo dovoljno," naglašava Tuđen golemi trud koji je bio uložen kako bi se došlo do što većeg broja čitatelja, "Mi smo imali 15 pokrajinskih, imali smo i inozemno izdanje koje je u jednom trenutku išlo u 30 tisuća prodanih primjeraka."

Tuđen se prisjeća i kako su se glavni urednici Vjesnika morali truditi kako bi dobili podršku države i izvukli neki proračunski novac. S vrlo promjenjivim i neizvjesnim rezultatima.

"Ista stvar je bila i kod Račana. Došao je Igor Mandić za glavnog urednika, oni su bili kat iznad nas, pa je dolazio povremeno kod mene. Pa on se strašno nadao kako će to Ivica podržati, međutim, ništa se nije dogodilo i on je iz Vjesnika otišao," navodi Tuđen. Na koncu, Vjesnik, osnovan kao glasilo CK KPH još u dubokoj predratnoj ilegali, ugasila je druga SDP-ova vlada, Milanovićeva, a u igri je ponovno bio i Slavko Linić. Tuđen se prisjeća kako je na koncu Večernjak također privatiziran u vrijeme Račanove vlade. Smatra da je to između ostalog bilo vraćanje usluge Austrijancima za njihov doprinos priznanju neovisne Hrvatske.

"Nisam sasvim siguran, ali da je to bila neka nagrada izvjesnim austrijskim krugovima koji su podržali hrvatsko osamostaljenje, doduše verbalno. Imate ovaj primjer. Recimo, ja sretnem predsjednika Mesića 2000-te i on mi veli - čuj, što vi to tako zlatno imate da mene svaki drugi dan zove austrijski ministar Mock i traži da se ukine zabrana prodaje Večernjeg lista Styriji? Ako austrijski ministar zove svaki dan, onda tu postoje neki interesi, ne? A što se prije toga dogodilo? Pozove Račan glavne urednike i vozi nas avionom u Hanover na hrvatski dan na svjetskoj izložbi. I priđe on meni u jednom trenutku i pita - čuj, pa bi li vi stvarno propali da vas Styrija ne kupi? Ja sam skoro pao u nesvijest, rekoh - pa otkud vam ta ideja? Pa, govore da ste u teškoj krizi. Ne, nismo mi u teškoj krizi, jest da nam je Tisak dužan 10 milijuna njemačkih maraka zato jer je otišao u programirani stečaj. Kasnije se oporavio i vratio velike novce. Ali hoću reći da Račan nije imao pojma o čemu se radi. Onda je valjda na temelju toga zabranio prodaju da vidi o čemu se radi," sjeća se Tuđen, ubacujući i epizodu s Večernjakovim ulaganjem u Vipnet.

U vrijeme kad je Tuđen bio glavni urednik, jedna od riječi koja se mogla često čuti bila je državotvornost. Pa su tako i mediji bili državotvorni, ili psk nisu. Tuđen podsjeća da Stjepan Andrašić, nedavno preminuli glavni urednik Večernjaka u razdoblju prije hrvatske neovisnoti, u vrijeme tranzicije nije uspio realizirati privatizaciju po Markovićevom modelu, da je Večernjak potpao pod mirovinske fondove, a to je tada značilo u domenu vlade.

"A tko je vladu vodio - to se znalo. To je jedna stvar. Druga stvar je da sam ja osobno bio opredijeljen za hrvatsku neovisnost i ja sam inzistirao na takvoj uređivačkoj politici. Mi smo imali svoju ljevicu i desnicu i tu nije bilo lako održati ravnotežu. Kad je 95 posto ljudi glasovalo za neovisnu hrvatsku državu, onda ja nisam mogao imati uspjeha na tržištu da kontra toga idem," iskren je Tuđen, no u današnje doba slaže se da je to prošlosvršeno vrijeme, da je ono bilo nešto posve drugo, vrijeme stvaranja države, k tome još u ratnom razdoblju.

"Mislim da se predsjednik Tuđman jako bojao ideoloških i zavičajnih razlika," ističe Tuđen, podsjećajući da je riječ pomirba bila jedan od stupova njegove politike u HDZ-u, "On je jako pazio da tu ne dođe do međusobnih okršaja. Toga nije bilo dok je bio rat i dok su se svi bojali za svoju egzistnciju ako izgubimo. Ali čim je Hrvatska priznata, počele su te razlike - od kud si, kaj misliš, kak se ponašaš. I to je njega diralo. Ja sam primijetio, onaj već prvi njegov neuspjeh, onaj predizborni, kad je govorio u Pazinu, kad su mu fućkali, to ga je pogodilo... Dan poslije on je bio grogiran. Veli, pa kako mi se to dogodilo."

Za Tuđmana se ipak govorilo da je pod kontrolom držao desni spektar. Kako Tuđen danas gleda na Plenkovića, kojeg ljevica kohtradiktorno s jedne strane optužuje da je autoritarno prigrabio sve poluge vlasti, a s druge mu zamjeraju da - nije vođa?

"Meni se Plenković sviđa zato jer nije ekstremist. A politika nije etika. On je uoči koncerta posjetio Thompsona. To će političar svaki učiniti kad zna da će mu se 500 hiljada ljudi okupiti. Nije on pustio duha iz boce, duha iz boce su već pustili lijevi na taj način što su dali materijala desnima da oni šire svoje sentimente na NDH. Lijevi su priznali Bleiburg, priznali neodrživost tih brojki oko jasenovačkog logora, ali oni još uvijek nisu razabrali da je antifašizam jedno, a revolucija drugo, da borba protiv kulaka nema veze s antifašizmom," ističe Tuđen, podsjećajući da ljubav između Tita i Staljina nije pukla na ideološkim osnovama, "Titov avanturizam je doveo do sukoba! On je htio da mu Staljin da 20 razarača i 4 krstarice da se suprotstavi Amerikancima i Englezima u Sredozemlju, kad su potopili one britanske razarače u Krfskom zaljevu, kad je poginulo 40 britanskih vojnika."